Lijepo pisanje

Lijepo pisanje

Uvod

Važnost kaligrafije u povijesti kulture ogromna je svuda gdje je prepisivanje svetih tekstova imalo samo po sebi duhovnu vrijednost: primjerice u islamu, gdje je bismillah najčešći kaligrafski oblik. U kineskoj i japanskoj kulturi pisanja kaligrafija je i danas vrlo važna i inspirativna. Važnije od čitljivosti je postizanje savršene estetske uravnoteženosti i pokazivanje osjećaja.

Zapadna kaligrafija
Iako je kaligrafija u Europi nakon početka novog doba značajno izgubila na važnosti, još živi kao oblik umjetnosti i kao hobi. Praktičnu primjenu ima još u oblikovanju nekih dokumenata, plakata ili upisivanja u neke knjige u određenim svečanim prigodama.

U cijeloj Europi postoje povijesna djela antičkih i srednjovjekovnih kaligrafa, koja su u više primjeraka nastajali u samostanima i vrlo su bogato opremljena s puno detalja (svečani kodeksi ili oslikani (iluminirani) rukopisi). Savršenstvo prepisivanja postignuto je kod poluuncijala, karolinškog i humanističkog pisma.

Nakon izuma tiska, kaligrafija se koristila kod pisanja svečanih službenih dokumenata (diploma, povelja i sl.). Krasopis se predavao u mnogim školama, za što je najvažniji udžbenik kaligrafa (krasopisca) i umjentika pisanja, Edwarda Johnstona, iz 1906. godine, Writing & Illuminating, & Lettering (“Pisanje i oslikavanje, te oblikovanje slova”). Njegova se kaligrafija i danas koristi u Londonskoj podzemnoj željeznici.
Arapska kaligrafija

Kuran iz Andaluzije (12. st.)
Arapski kaligrafi imaju višestoljetnu tradiciju. Zbog zabrane slika u Kuranu koristilo se kurzivno arapsko pismo u kaligrafskoj umjetnosti, čime su nastale slike od slova, tzv. kaligrami.
Naročiti oblik umjetničke arapske kaligrafije razvio se početkom 20. stoljeća u Osmanskom carstvu.

Turska kaligrafija
U turskom su pravu postojali nišandži koji su bili krasopisci. Vladareve su isprave prolazile njihovu redakturu. Imali su jednak status kao defterdari. Zajedno s kadijaskerima, bili su dijelom divana, vijeća velikog vezira.
Hebrejska kaligrafija

Mi Fu, kineska kaligrafija stilaXinshu iz razdoblja dinastije Song(1051.-1108.)
Još od talmudskih vremena, osoba koja piše hebrejske tekstove naziva se sofer (naglasak na “e”). Zanimanje sofera iziskuje višegodišnje školovanje i unutar židovstva vrlo je cijenjeno. Biblijski tekstovi pišu se guščjim perom i tintom bez dodataka metala, a sofer je sam priprema. Podloga na kojoj se piše uvijek je posebno u tu svrhu ručno izrađen pergament. Hebrejski su tekstovi bez vokala, ali imaju posebne ukrase koji se opisuju kao “krunice”. Tekstovi moraju biti pisani bez ijedne pogreške i vrlo točno. Sofer ne smije pisati napamet, nego mora svako pojedino slovo kopirati iz predloška.
Istočnoazijska kaligrafija
Kaligrafija u Aziji, uglavnom na prostoru Kine i Japana (Koukai znanstvenik i umjetnik, poznati krasopisac iz 9.st.) ima još uvijek visoki položaj u društvenom i umjetničkom životu. Najčešće se za pisanje koristi kist, štapići tuša i kamen za tuš, na papiru. Prije samog pisanja, dio štapića tuša nariba se i u kamenoj posudi miješa s vodom ili vinom. Čin pisanja je danas najčešće impulzivan, što znakove čini teško čitljivim, ali zato utoliko izražajnijim.
Kaligrafska umjetnička djela ukrašavaju kao okomite pločice u paru i kao vodoravne pločice s imenima kineske vrtove. U organiziranju vrta gotovo su neizostavne i čine njegov značajan ukrasni element. To su često stihovi iz poznatih pjesama, kojima se naglašava posebnost okoline u koju se stavlja.